Umire dan.

Sunce gasnućim plamenim sjajem

grli daljine malog galilejskog grada.

Na krilima strepnje titra mučna sumnja,

u krletci srca gasne zadnja nada.

Budan, na krilima zore,

jedan se čovjek u tjeskobi muči.

Budan sanja

veo dviju duša, mostove u noći.

Njegova je nada ostala daleko,

gdje da je traži, kamo treba poći?

Niz nazaretska polja  vjetar nosi snove,

srcem sneno šumi pritajena sjena.

Iz istinske dobrote pravednost se rađa

u procjepu ljubavi i boli –

jer ne može predati sramoti i ruglu

onu koju čitavom dušom voli.

Al' milost dotiče svijet bez imena

i prikrada se tiho zamagljenim obzorjima grada.

Kao zlato u taljiku

srce vatrom tišine  i samoće kuša:

“Josipe, ne boj se uzeti Mariju k sebi “ –

rascvjetalom nadom titra tvoja duša.

Zastalo je vrijeme,

razlila se plima,

tvoja mučna sumnja i tvoja praznina.

I predaje se nježno, plemenito srce,

skrovitu otajstvu  glasnika s visina,

a ispružene i vrijedne tesarske ruke

od sada će grliti božanskoga Sina.

                                           K. Beljan